Priroda Djeca Mi

Evo ga, i prvo predstavljanje udruge GEA konačno se dogodilo.
Ljudi su se skupljali polako, već smo si mislili šta će biti, al, divno je to da nas je svih bilo gotovo četrdesetak.
Juhuhuhuhuuuuu!



Ovak otprilike izgleda djelomično popunjena ta divna Geina Bakina košarica zdravlja.



A ovo je u trenutku slaganja, doslagivanja i sve nešto, skupilo se puuno preedidvnih proizvoda, a ovo je par fotki Snježaninih tortnih kreacija :)









Ovdje se već polako skupljamo:)



Prvi dio još malo nepopunjen, ali i to se uskoro riješilooooo :)



Predstavljanje imanja.



Opušteni divani nakon svega.

Stvar je u tome da me oduvijek fasciniraju konji u snijegu.
A super mi je bilo gledati naše konjiće kako jučer uživaju i istražuju tu snjegovitu priču.



Pegaz u pažljivom tihotapac hodu kroz snijeg, odmah ujutro. Jako se veselio, od svih definitivno je najzaigraniji i najskakutaviji.




Divno prvo trčanje i uživanje. Patria i Pegaz.





Svi su jučer uvaljivali njuškice u snijeg, a maleni su ga grickali i bacakali se jer sve je tako mekano i mekano....



Pojilište.



Pegaz divni, tamni sa njuškom od bijelog snijega, zadovoljan, a iza ekipa kopa po snijegu i sve je tako jednostavno, lijepo, svi zadovoljni i u svome svijetu.

Bratac i sestrica - Plameni i Puma Perunika(kao da je iz Damanhura, jedno životinjsko, a jedno biljno ime:)
Ona je slatkica i prvi joj je snijeg. Ovdje su maksimalno povezani, kao što krdo uvijek i je, pokreti iza nas definitivno su ih skoncentrirali da vide što se dešava. Naravno da su to naši čoporasti psi u povratku s svojih lutanja po poljima.




Svi su stali u jedan kadar. Naizgled odvojeni, a svatko je baš tamo gdje treba biti i svi su povezani. Ta priča za-jedno je nešto što našu ljudsku obitelj tako postojano uče životinjske i biljne zajednice. Vjerujem da to Jedno stvarno živimo, svi zajedno, jednako važni...

Jutro je i tek su izašli van. Pegaz je prvi izletio, prvi došao do hrane, veseli se, ponosan na sebe i počinje svoj slavljenički ples.








Stribor i Siderela. Prvi dan ona je imala baš problema s hladnoćom. Njena rana, mada su mjeseci već prošli, i dalje curi, i sigurno je da joj slabi na određeni način organizam. Mišići su joj se nekontrolirano tresli na otvorenom, dok se organizam privikavao na vjetar koji puše i hladnoću sa svih strana. Ponosni smo na nju, tu hrabru kobilicu koja je tako puno prošla, sama, mi smo bili tu da je podržavamo i hrabrimo, ali ona je glavna i sama radila za sebe. Preživjela šok, vrućinu, muhe, groznicu, nemogućnost hodanja uopće, pokočenost noge, nije se nikad predavala, bila je prespora za krdo, ali uspjela je malene organizirati oko sebe i vježbala stalno, uporno i bez prestanka, naglo i jako smršavila bez obzira što je jela puno, prebrodila veliku naotečenost zadnje noge, dočekala zimu i hrabro stupa dalje, a možda i još nešto divno... To predivno biće može nam biti samo stalna inspiracija - što sve jedan organizam može. Klanjam se. Stribor je isto malo zapeo, veterinar je došao i sada i on funkcionira odlično, hvala Bogu.



Trk kroz snijeg :)



I Tufko za kraj. Honey kaže da mu je to prva fotka za oosobnu:)
Totalno super, cure su naravno bile u nekakvom trku, negdje, a majstor se doma odmara, on je takav lik, jednostavan i svoj.

Što više ovakvih trenutaka u samima sebi, u Novoj godini, u životu želimo Vam mi svi (Konji, Biljke, Ljudi, Priroda...)

Kao i obično, Priroda me u potpunosti ostavlja bezdahnu ili tako nekako.



Mraz je okovao boje, i oblike i apsolutno sve davši im jednu posebnu čipkastu draž.











Breza.



Zlatnica, mada se žutilo pogubilo, izgleda predivno.









Bilo je to ono prestrašno maglovito vrijeme koje nas je sve držalo potpuno zatvorene u kući, živčane i nikakve.
Fasciniralo me to što, kad smo šetali, prostor u kojem smo bili bio je čist i krasan, a par metara dalje ništa nismo vidjeli.
Luka i ja smo se izvukli i sa Lunom, Tufijem i Gagom odlepršali spasiti sami sebe od naše osobne učmalosti.
Te predivne male tajne koje smo otkrili pokušala sam uhvatiti u trenutku, mada je pitanje koliko sam u tome stvarno uspjela. Znanje fotografije nije mi baš jača strana, ali užitak tog dana stvarno želim zadržati u sebi, pa evo, i malo podijeliti.
Priroda, umjetnica bez premca, nenadmašna, svoja, potpuna...
Da, jako je volim:)

Dugo nisam bilježila hrpe diiivnih stvari što su se događale što na imanju što oko nas.



Ponajprije, osnovale smo novu udrugu "Gea". Udrugica koju čini deset super-žena, a to znači i deset obitelji, deset OPG-a.
Energija cijele priče je dobra i pozitivna, svašta bismo radile, ponajprije vezano uz proizvodnju divnih proizvoda sa svakog imanja, turizam, očuvanja svijesti o nama, Prirodi, hrani, selu...



Puuuno toga. Sada smo u fazi registracije, no ove slikice su s prve razmjene sjemenja koju smo i mi malo organizirale. Lijepo je doba godine, predbožično, a mi imamo ideja puno. Krenule bi od toga da po našoj županiji organiziramo razmjenu sjemenja (sela, općine, gradovi) tko god ima volju i želju da nas ugosti i pruži nam mogućnost da na jednom mjestu skupimo stanovništvo tog kraja i napravimo razmjenu sjemenja, ali ujedno i edukaciju o tome zašto starinsko sjeme, a ne ono sjemenje za koje nas već desetljećima uvjeravaju da je puno bolje od našega, zašto je dobro gnojiti kompostom, a ne umjetnim, zašto razmjenjivati a ne samo i jedino kupovati u trgovinama u kojima je pitanje imamo li izbora, zašto ne taj GMO i sl.



Na slikama je vidljivo da nemamo samo sjemenje. Pokušali smo, po Tanjinoj ideji i prezentaciji, napraviti jednu košaricu domaćih proizvoda koju bismo svakotjedno mogli ponuditi zainteresiranim potrošačima. U vrijeme vrtova definitivno bi bila prepuna povrća, voća, ali ima i raznih prerađevina (sirevi, namazi, pekmezi, brašna domaće kukuruze, kobaje..)




Organizacija predavanja o Bilju (samoniklom ili ljekovitom), pripremanja hrane od samoniklog Bilja, predavanje o konkurenciji i zašto je se ne bojati :), kuhinja naših Starih...



Razmjene možemo vršiti i u školama ili gdje god je vama i nama zanimljivo.



Otvorite nam vrata svojih domova i razmjenjujte s nama.
Svatko može sudjelovati, ničije sjeme nije za odbaciti, radimo na osobnoj razini no djelujemo puno šire oko sebe:)

O samoj udruzi više ćete saznati i na web stranicama koje ćemo pokrenuti, uskoro vjerujem.

Samo jedna simpatična slika...

Imamo mi jednog mačića, ma, imamo mi hrpu mačića, al ovaj je totalno drugačiji.
Najprije smo ga udomili i to kod mog tate, zajedno s Poki. Zajedno s psićima super su se slagali, jeli, spavali zajedno, dijelili buhe i uživali.
Onda se tata počeo žaliti da je idila narušena, a kasnije su psići počeli mačke nositi u zubima i djelovali su malo ne baš prijateljski.
Jedan dan smo došli, a Bomba je bio na stolu. Želimir i ja nismo mogli vjerovati na šta je ličio. Mokar, mršav, sav izgrickan oko vrata i, savršeno sretan i zadovoljan. Da, zaboravila sam reći da je usput tako mokar izgledao i kao da je bio uključen 15 min na najjaču struju.
Pitamo tatu šta se dogodilo, a on kaže:
"A jadan, pa šta ti misliš, opet su ga vukli i nosili po rosnoj travi, stvarno ne znam što ću s njim. Ma, znaš šta, sad izgleda i dobro, trebala si vidjeti na šta je ličio kad su ga odnesli na đubar."
I šta sada. Odlučili smo ga ponovo uzeti sebi dok ne ojača pandžice i počne grebati, ali kaže tata da njega grebu samo tako kad im rješava buhe ili gliste, a psićima ništa. Samo legne i pusti da ga nose kak hoće.



I sad je Bomba kod nas. Neuništiv je. Sliknula sam ga samo malo s Pegazom, dan prije nisam mogla vjerovati. On je definitivno mačak koji se ničeg ne boji, i ima malo mazo-duh koji je ponio sa sobom pa čak i naši psi dolaze u napast poigrati se s njim, a njemu super. E, al mi ne damo.



Naši su konji posve navikli na mačke. po zimi, mi damo sijeno, oni s jedne strane jednu, a mice ili Luna na drugoj prave gnijezdo i spavaju. ALI, Bomba je nešto što ih zbunjuje. Voli se maziti i najsretniji je kad se po bilo kome penje sve do ramena ili još bolje glave. Privuče se on do Pegaza i hop, capom po njušci, pljus. Pegaz gleda i ne vjeruje, pa šta je ovo. A maleni oko njega, pa hoće hop na grivu, a onda na glavu. Tu je bilo dosta. Pegaz mu to u ovom trenu ne bi dozvolio ni u ludilu. I odluči on njemu pokazati kako se smrkne pastuh, načulio uši, čak ga je malo i gricnuo (inače izgleda da mu Bomba stane u jednu nozdrvu) a mali majstor kad je ovaj sve napravio, padne u nesvijest na leđa i uživaj. Pegaz je samo frknuo i okrenuo se za svojim poslom.
Ovdje je na slikama više-manje smrznut i nema neke inspiracije, ali nama je prezanimljiv. Sada ide za nama kud i mi, stalno se plentra nekome na nešto, mislim da po prvi put imamo neke male ogrebotine od mačke, ma ne može se skinuti kad se priljepi. Stvarno je jedan i jedini The Mačić.




Nešto malo slikica iz prošlosti, juhu...



Naravno da je Bomba ovaj što spava u nesvjesti:)



Ovo je Tigrić dok je bio mali, obožavali su ovu teglu šalicu i stalno su se svađali tko će biti u njoj, drugi dan nakon slika, razbili su je. Baka danas veli da je Tigrić toliko veći od Bombe da izgleda kao da ga je rodio.

Ponekad se u životu nešto dogodi jako brzo, što bi u prijevodu trebalo značiti da je to baš onak kak treba biti, da Svemir ne komplicira kad je sve na svom mjestu.
Eto, prošlo je manje od mjesec dana, a realizirana je posjeta Tonya Samare, samo tak, bez bilo kakvih komplikacija ili...
Sve je sjedalo na svoje mjesto, i datumi, i vrijeme, i mjesto.
Sandra, Petra i ja imale smo hrpu ideja i sve su se realizirale, dobar osjećaj.
Čovjek je stigao sat i pol prije predavanja, cure su se bacile na uređenje prostora, njegova ekipa je izložila njegove stvari, i ostalo je još hrpa vremena za razgovor.
Imam osjećaj da sam ga uspjela pitati svašta, puno se pričalo, mišljenja su se nadograđivala i rečeno je već sve što se znalo, ili slutilo.
Potvrdio mi se osjećaj s Velesajma. Zanimljivo je gledati tako inspirativnog lika, nemamo često mogućnost to primjetiti oko sebe.
On je definitivno posve jednostavan lik, nema tu neke brije (osim one koju i inače fura), ali definitivno u svom svijetu. I to je posve u redu. Meni to izgleda na taj zen koji je prošao(barem onoliko kako mogu zamisliti zen, a iskreno, možda i nije baš da mogu ispravno). Sve što se oko njega dešava je ok, ali ga se ne tiče, on ima svoje zanimacije.
E, a onda ga nešto pitaš i tu se sve promijeni. Fokus se te sekunde maksimalno prebacuje na tebe i on objašnjava, stvarno kužiš da stvarno postojiš i da objašnjava jezikom koji ti razumiješ (gadno pojednostavljuje jer i nije baš da sam na nekom nivou:)
Nevjerovatna promjena, potpuna prisutnost, međusobna komunikacija na najvišoj razini na kojoj može biti. I ako eventualno razmišljaš o rečenom ili ga jednostavno više nemaš što pitati, on se ponovo smješta tamo gdje mu je najudobnije, k sebi. Opet pitanje i on je tu, puf, kao pucketanje prstiju.
Ono što mi je super kod njega još od prije je njegova tvrdnja (naravno i drugi to govore) da u vremenima u kojima živimo više ne možemo, gotovo da nemamo ni prava biti pasivni, pravo i potreba je na aktiviranju, konkretno nešto napraviti. Meni to već dugo zuji po glavi, dođe vrijeme kad definitivno prerastemo filozofiranje i teoretiziranje (ma kako visokoumno ono bilo) i tada počinje djelovanje. U slučaju da ne dođemo na nivo da počnemo djelovati, svo znanje i vrijeme potrošeno na njegovo stjecanje, bačeno je u vjetar.
Pričao mi je da je njegov zadatak prenositi to ljudima, što jednostavnije, jer sve je jednostavno. Uvijek dođe vrijeme za "to do". Znala sam da će na predavanje doći puno ljudi, sljedbenici raznih učenja, pokreta. Zanimalo me da li ga brine kako to sve pomiriti. Objasnio je da je prije bio puno žešći, na predavanju je ponekad bio i grub i ljudi nisu mogli podnositi ono što im govori jer je to od njih zahtjevalo da se promjene, a tu je uvijek najveća panika, najteže se odlučiti promijeniti. Sada je blaži i jednostavniji, većinu svega piše u knjigama i ne opterećuje se, svatko uzima onoliko koliko mu odgovara i to je u redu.
Sve manje radi predavanja u ovakvom obliku, neka je čak i otkazao (nešto u Londonu, mislim) a nama je došao. Zanimljivo. Prebacuje se u Portugal, ima neke nove projekte, dosta će raditi i u Sloveniji, potiče ljude da djeluju, vraćaju se u Prirodu, dolaze sebi, čuju se što govore, budu u kontaktu sa srcem...



Njegov topli kutić za predavanje.



Predavanje u tijeku. Sandra i Petra su na podu, cijela ova priča bez njih ne bi bila ista, pa čak niti moguća. Hvala.



Tony, moj novi najbolji prijatelj :D



Sa svih strana hrpa ljudi.







Vedran Petrak definitivno je dao poseban ugođaj cijeloj priči. Još s Velesajma mi je ostao u sjećanju kao "striček s zdjelama" koji radi izvrsnu zvučnu meditaciju, a i ovaj put to je samo potvrdio. Svaka čast, gotovo da nije bilo čovjeka koji ga nije pohvalio. Dogovarali smo nešto s zvučnim kupkama i stvarno se nadam da će se realizirati, a isto tako i da će uspjeti pokrenuti svoju gong-udrugu. Baš je divno otkriće.







Lijepa slika za kraj (ove tikvice su s našeg imanja, tek da se zna:))



Predavanje je bilo jednostavno. Komentara je bilo puno. Od onih koji su bezuvjetno oduševljeni do onih koji nisu baš fascinirani i koji su očekivali više. Razumijem i jedne i druge. Od Zelanda sam naučila da ljudi stalno traže novo, pa kad nešto pročitaju ili čuju zaključe da to već znaju. Stvar je u tome da sve oko sebe doživimo onako kako si posložimo u glavi. Očekujemo nešto novo, a pitanje je u tome koliko smo radili staro, koliko smo u svoj život doveli jednostavnost. Najsnažnije stvari obično su najjednostavnije, dok god tražimo bum koji nas ostavlja bez teksta, još smo daleko od sebe, a opet, dok nekoga dižemo na pijedestal, možemo se iznenaditi kad ne ispuni naša očekivanja već pokaže svoje slabosti. Kaže da provodimo 80% svog vremena sabotirajući sami sebe lošim mišljenjima o sebi ili drugima, dao je zgodnu meditaciju za otpuštanje i zamjenu takvog obrasca. Dosta za jedno predavanje. Koje ćemo riječi rabiti, svatko od nas za sebe, na nama je.
Gledam danas mog malog mačka. Zadovoljno mi se smjestio u krilo i majstor prede. Ja počela pjevati, on prestao. Valjda je samo jedna vibracija dovoljna. I mislim si, a o čemu brije mačka kad prede, misli li samo "JA" ili "Cijeli svijet u meni", i može li to dvoje uopće biti odvojeno.
Govorio je o radu s djecom. To me zanimalo jer i sami puno imamo radionice pa čovjek pomisli ima li sve to ponekad smisla. Pričao je o maloj djevojčici koja je bila nevjerovatni talent za pjevanje, oni su si mislili, ma divno je to, ali da li je ona premala da razumije što radi. I onda shvatiš da ponekad cijeli svoj život nosiš sjećanje na svoj prvi bicikl, pad ili pročitanu riječ. Životu treba dopustiti da se manifestira u cijelosti, a svatko ponese sa sobom ono što može i što mu treba.
Još bih mogla puno, no i ovo je možda previše. U svakom slučaju, HVALA Tony, drage cure i svi koji su bili na predavanju. Što ćete ponesti sa sobom vaš je problem.
Ja sam skužila da bih napravila "Pokret stare kante" - donesite stare lonce, plastične škafove, kuhače, klince svih mogućih veličina i svirajte. Svirajte sve dok se u jednom trenutku zvuk ne poklopi. I tada je to to. Ja za svoj pokret već imam neke ljude u vidu:D
Divan vam svijet oko vas, a još divniji vi u njemu.